4.Poglavlje

- Huh,molim? – upitala sam zbunjeno.
- Pa o čemu si pričala s Arik-kinom?Mislim,bilo je očito da ste bili zajedno kada nije bilo niti njega a niti tebe u dvorani.
- N-ne nismo mi bili z-zajedno. – počela sam nesigurno mucat.
- Joj daj ne zezaj.Znam da ste bili zajedno. – počela je Nindo s onim svojim ''detektivskim'' glupostima. – Pričaj.
Duboko sam udahnula shvativši da ću joj morat lagati.Morala sam joj lagati jer sam znala da joj se on sviđa.
- Sreli smo se na tren.Nismo puno pričali.Znaš da ga ne podnosim.Pitao me za tebe.Rekla sam mu da si u dvorani.Mislila sam da će te potražit.Očigledno nije. – napravila sam facu kao da sam iznenađena što ju nije potražio.
- Znači tražio me? – ushićeno je upitala Nindo.Brzo ju je prošla sumnjičavost.
- Da.Barem je on meni tako rekao. – slagala sam joj.
- Dal bi se mogla malo raspitat kod njega za mene?? – upitala me.
Iznenadila me tim pitanjem,ali sam se brzo sabrala.
- Naravno. – rekla sam joj s najvećim mogućim lažnim osmjehom.
- Hvala ti.Stvarno si najbolja. – zagrlila me i otišla do drugih cura iz razreda zato da ih pita dal ima koja od njih napisanu zadaću iz matematike da ju prepiše.

UPOZNAVANJE SANI

Niti ne znam kada prije su prošli ostali satovi.Odjednom mi je prebrzo došao odlazak iz škole.Možda zato što sam,od kad sam razgovarala sa Arikom,stalno razmišljala o njegovim riječima.Najgore mi je bilo lagati Nindo da ju je Arik tražio.Dobro da sam ga našla prije nje pa sam mu stigla sve objasniti.Otpratila sam Nindo na njezin tečaj kenda.Ovo joj je sada već osma godina.Iako je trebala već nakon šest godina prestat jer je jednostavno svaki trik znala (i savladala) ona je željela nastaviti.Iako se Hazuro-sensei u početku tomu protivio na kraju je pristao nastaviti ju podučavati jer su njezini roditelji rekli da će i dalje plaćat satove.Nikada nisam ostajala njezinom treningu jer je trajao dva i pol sata pa bih uvijek otišla do obližnjeg kafića na sok.I danas sam isto napravila.
Krenula sam prema kafiću kao i inače.Sjela sam za stol skroz na kraju kafića i naručila sok od naranče.Dok sam konobaru (koji nije bio puno stariji od mene) plaćala za sok (da kasnije ne moram) vidjela sam kako se Arik približava kafiću sa nekom djevojkom.Bilo je očito da je mlađa od njega jer joj se to po građi tijela moglo vidjeti.Što su se više približavali kafiću to sam više počela uočavati koliko su si slični njih dvoje.Tada sam pomislila ''Možda mu je to sestra.''
Kada su ušli u kafić djevojka je otišla prema ženskom toaletu,a Arik je pogledom tražio slobodno mjesto.Pogledi su nam se susreli pa sam mu mahnula rukom na što je on krenu prema meni.
- Slobodno? – upitao me.
- Je.Kao i uvijek. – odgovorila sam.
- Pošto si već tu onda ću te upoznat s nekim meni veoma dragim. – nastavio je Arik.
- S onom djevojkom s kojom si došao? – upitah ga bez oklijevanja.
- Da. – odgovorio je kratko.
Nije puno vremena prošlo od razgovora kada nam je djevojka prišla.Arik se odmah ustao od stola.
- Sani,ovo je jedna moja prijateljica i razreda.Sluč.. – započeo je Arik.
- Huh,nisam znala da sa svojim bedastim ponašanjem već imaš prijateljicu u razredu. – prekinula ga je Sani malo ga zezajući.
- Haha,jako smiješno. – ironično je odgovorio na to.
- Ja sam Sani. – nastavila je,praveći se kao da Arik nije ništa rekao. – Arikova mlađa sestra.
- Naira,drago mi je. – odgovorih joj i pružih joj ruku te smo se rukovale.
- Slobodno se sjednemo ovdje? – upitala me Sani. – Ne smetamo ti?
- Ne,u redu je. – odgovorih joj sa blagim smiješkom na licu. – Tvoj brat se ovdje ionako praktički već udomaćio ovdje.
Obadvije smo se nasmijale.
Arik je naručio kavu,a Sani sok od jabuke.Bila je veoma simpatična.Pričala mi je o Arikovim zgodama (i nezgodama) dok je još živio s njom i ocem.Najdraža joj je kada je on skočio u bazen usred 11.mjeseca samo da bi joj vratio plišanog psa koji joj je jedina uspomena na majku.Poslije tog skoka je završio u bolnici jer je skoro dobio upalu pluća.Arik je tada postao Sanin brat ''heroj''.Dojmilo me se njegovo junaštvo veoma.Kasnije smo pričali još o mnogočemu.Odjednom mi je počeo zvonit mobitel.Pogledala sam na zaslon mobitela i vidjela da me Nindo zove.Tada sam shvatila da je njezin trening završio.Javila sam joj se i rekla da sam na putu (na sreću kafić je 2-3 minute samo udaljen od njene škole kenda).Pozdravila sam se sa Arikom i Sani.
- Nadam se da ćemo se jednom opet vidjeti,Naira. – rekla mi je Sani na odlasku.
- I ja isto. – odgovorila sam joj sa osmjehom i otišla prema izlazu te se požurila do Nindine škole kenda.

3.Poglavlje

Nisam ih više mogla gledat pa sam ustala i otišla prema vratima koja su iz dvorane vodila na igralište.Počela sam razmišljat o današnjim događajima.
''Ne razumijem zašto se baš danas,na moj rođendan,moraju događati ovakve stvari.Taj Arik je očito neki umišljeni čim misli da se može onako ponašat prema meni.Odakle njemu pravo da me onak zagrli?!I to bez pitanja!Ne razumijem ga.Ne poznajemo se niti jedan dan a on već onako...Besramnik!''
Dum!
- Sori,nisam gledala kamo idem. – rekoh bez da sam pogledala u koga sam se zabila.
- Ma u redu je.Očigledno si bila odsutna mislima. – rekao je glas koji sam istog trena prepoznala bez da sam se okrenula da pogledam tu osobu.Glas je pripadao onom besramniku od Arika.Zanimalo me zašto je on vani,iako sam zapravo samo željela otići što dalje od njega.
- Kako to da si vani?Zar ne bi trebao biti unutra s dečkima? – upitala sam ga bez da sam se okrenula da ga pogledam.
- Kako to da ti nisi unutra s curama? – odgovorio je.Čula sam mu u glasu mali podsmjeh.Poigravao se mnome.Nisam mu to mogla dozvolit.
- Dosadno mi je unutra pa sam izašla malo van na svjež zrak.Sad bi ti mogao meni odgovorit na pitanje. – rekla sam mu pomalo srdito.
- Ah pa..morao sam nešto obavit. – odgovorio je sa malenom nesigurnošću u glasu.
- Ma je li?!A šta to?! – počela sam ga napadat.
- Pa.. – imala sam osjećaj da mi želi reći zašto je otišao pa sam se okrenula prema njemu. – Tko si ti zapravo meni da ti se ja opravdavam?! – upitao me kad sam se okrenula prema njemu.Imala sam spušten pogleda jer nisam bila spremna pogledati ga u oči. – Daj mi dobar razlog zašto da ti kažem što sam radio i reći ću ti!
- Ja.. – počela sam biti nesigurna u sebe,a to si nikako nisam smjela dopustit. – Nema ga. – priznala sam protiv svoje volje.
I tako smo stajali neko vrijeme u tišini.Gledala sam u naša stopala i slušala pjev ptica.Muzika je već odavno prestala svirati u dvorani i čuo se samo žamor ljudi koji su međusobno razgovarali.
- Pogledaj me. – iznenada je rekao Arik.
Prvo sam se dvoumila,ali sam ga na kraju ipak pogledala.Skoro sam dobila srčani kada sam ga pogledala.Imao je ranice i ogrebotine po licu.Neke se još nisu ni zasušile.Odjeća mu je bila na nekim mjestima poderana.Nisam mogla vjerovati.Bila sam šokirana.
- Želiš znati što je bilo?Reći ću ti.
- N-ne..N-ne moraš ako n-ne želiš.. – počela sam mu govorit,ali mi je stavio prst na usta čime sam shvatila da je bolje da zašutim.
- Reći ću ti,ali mi moraš obećati da nećeš nikome reći.Obećaješ? – upitao me.
- Obećajem. – odgovorila sam bez razmišljanja.
- Krenuo sam prema školi jer su me dečki poslali po nešto i odjednom su me neki tipovi napali tvrdeći da sam ih pokrao.Ja te ljude nikada prije nisam vidio.Pokušao sam se obraniti,ali bilo ih je više i nisam mogao.Na kraju su iz nekog razloga pobjegli,ne znam zašto.Sjećam se samo da je jedan od njih telefonirao sa strane i onda im nešto rekao na jeziku koji nisam razumio.Pustili su me i otišli.Samo tako.I onda si se ti sudarila sa mnom. – ispričao mi je ukratko.
Prvo sam neko vrijeme stajala gledajući ga šokirano,a onda sam primijetila da mu jedna rana krvari.Bila je to rana na desnom zglobu ruke.Htjela sam ga primit za nju da mu se krvarenje malo zaustavi al čim sam joj se približila izmaknuo se.Pogledala sam ga zbunjeno,a on je samo pogledao u stranu.
- Ne razumijem te.
- Nitko to niti ne traži od tebe. – odgovorio je pomalo oholo.
- Zašto si mi onda ovo uopće ispričao ako ne želiš da te se razumije?! – planula sam.Počeo me stvarno ljutit.
- Ni sam ne znam!Mogao sam to ispričati bilo kome,ali ne!!Ja sam to baš morao ispričati curi koja me totalno ignorira! – srdito je odgovorio.
Stajala sam,šokirana,gledala ga u one njegove prodorne sive oči.Iz nekog razloga mi je bilo žao što sam ga tako napala.Suze su mi počele teći niz obraze.
- Žao mi je. – ispričala sam mu se i otrčala prema školi.
- Čekaj! – vikao je za mnom.
Brzo me dostigao.Bio je brz.Uhvatio me za ruku,povukao k sebi i zagrlio me.Već drugi put taj dan.Ovoga se puta nisam uopće potrudila izmaknut.Trebao mi je zagrljaj.Trebala sam utjehu iako ne znam zašto točno.Bila sam sretna kao nikada do sada.Ali taj osjećaj koji se pojavio u trenutku toga zagrljaja bio mi je poznat,ali ujedno i nepoznat.Nisam znala što je to.
- Ne mora ti biti žao.Nisi ništa krivo učinila. – rekao je. – Ja sam taj kojemu bi trebalo biti žao. – nastavio je. – Nisam smio onako reagirati.Samo si mi pokušala pomoći. – u glasu mu se moglo čuti da mu je doista žao.Počela sam još više plakat.Još me jače zagrlio.Bilo je očito da me ne želi pustiti.
- Znaš..Od kada mi je majka umrla otac je počeo obraćat sve manje pažnju na mene.Počeo se više bavit poslom,a manje obitelji.Vidiš imam mlađu sestru i vjerujem da bi sve ostalo isto da se ona nije razboljela.
- Što joj je bilo? – upitala sam ga.
- Tada sam imao 14 godina.Počela je gubiti vid.Morala je ići na operaciju koja je jako puno koštala.Nisam htio miješat oca u to,ali sam nisam imao dovoljno novca za njezinu operaciju.Na kraju sam ga odlučio zamoliti da mi posudi nešto novaca kako bih imao dovoljno za njezinu operaciju.Kada me upitao za što će mi toliko novca prvo mu nisam htio reći jer sam obećao Sani da neću nikome reći.Odjednom sam ju čuo kako mi govori s vratiju kako mu smijem reć.Prvo sam se dvoumio,ali na kraju sam mu odlučio priznat kako Sani gubi vid i kako joj želim platit operaciju bez da se on time zamara.Umjesto da me samo opomenuo počeo je vikati na mene i rekao je kako bi bilo bolje da se brinem za svoja posla.Rekao sam mu da je najgori otac na svijetu i da ga više nikada ne želim vidjeti.Ostao sam živjeti s njim u kući ali više uopće nisam komunicirao s njim.Počeo se brinuti o Sani i počeo sam ju sve manje viđat.I eto,sada sam ovdje.Niti sam ne znam što me nagnalo da pobjegnem od kuće.Svakodnevno se čujem sa Sani.Samo ona zna gdje sam i vjerujem joj da neće nikome reći. – ispričao mi je.
- Hm..A kako je prošla njena operacija? – upitala sam ga.
- Sve je u redu.Vid joj se poboljšao.Opet super vidi. – rekao je osmjehujući.
Više nismo stajali zagrljeni.Sada smo se samo gledali i smiješili.Pogledala sam na sat koji je na tornju škole i shvatila da je vrijeme da se odem presvući.
- Joj moram ić.Sad će još malo zvonit za kraj sata pa je bolje da se odem presvući.Sretno s odorom. – rekla sam mu,mahnula i otrčala do dvorane.
Gledao je za mnom još neko vrijeme i onda je otišo.Iz nekog razloga mi je bilo drago što mi se povjerio.
- O čemu si pričala s Arik-kunom?

2.Poglavlje

- Dečki,vi idete van igrati nogomet!Cure,vi ostajete unutra vježbati ritmičku gimnastiku! - vikala je razrednica.
- To!Opet ćemo se moć natjecat koja je bolja!Jel tak,Naira? - komentirala je Nindo iako nisam puno obraćala pozornost na nju.Gledala sam kako Arik izlazi s dečkima van.Imao je dobro građene noge (kao u pravog nogometaša ^^ ).Skužio je da ga gledam pa mi je mahnuo.Istog sam se trena okrenula.
- Naira?Jesi ovdje? - upitala me Nindo.Imala sam osjećaj kao da sam se probudila iz nekakvog sna.
- Ah,da..Jesam.Ovaj..sori..Malo sam odlutala mislima.. - počela sam mucati.
Nije joj dugo trebalo da skuži u čemu je stvar,ali nije htjela ništa komentirati.
Otišla sam u svlačionicu s namjerom da se presvučem.
Pošto je bilo previše vruće toga dana onda sam odlučila ne uzeti u jaknu (dio uniforme) tako da sam imala samo košulju,vestu,suknju i cipele.Prvo sam se izula da mi bude udobnije i obukla najlonke zato da lakše mogu vježbati ritmičku.Pa sam odlučila skinuti vestu pa košulju jer mi je bilo užasno vruće.Baš kada sam krenula skidati suknju u svlačionicu je ušao Arik.Dobro da sam imala ručnik u blizini pa sam se pokrila njime.
- Argh!Koji je tebi?!Kako..kako..Kako se samo..USUĐUJEŠ ući ovamo bez kucanja?!?! - počela sam vikati na njega.
- O..op..Oprosti!Nisam htio!Ali..tvoja prijateljica mi je rekla da oćeš razgovarati samnom! - počeo je objašnjavati Arik.
- Ček,ček..Koja prijateljica?
- Pa Nazuka-san.
''Argh!'' mislila sam si.''Ona je to namjerno napravila jer me ne podnosi!''
- Naira-chan..jel sve u redu između vas dvije?
Trznula sam se iz misli.
- Uhm..Da..je..Sve je u redu..
- Aha..Oke..Jesi me trebala onda nešto ili ne?
Imala sam osjećaj kao da nešto želi,ali nisam znala što.
- Ne. - odgovorila sam hladno.
- A..Oke onda..
Okrenula sam se jer sam mislila da će otići.Ali nije.Stajao je tamo još neko vrijeme.A onda..Odjednom..Osjetila sam čvrste ruke koje su se ovile oko mene.Znala sam kome pripadaju.Arik me zagrlio.Prvo se nisam opirala,ali kada se opet pojavio onaj čudan osjećaj odmah sam ga počela odgurivat od sebe.Nekako sam se uspjela izmigoljit iz njegovog zagrljaja.
- Zašto..?!
Nisam stigla niti dovršit pitanje.Već je izašao iz svlačionice.Klonula sam na pod.Još uvijek sam osjećala njegovo tijelo privijeno uz svoje.Brzo sam se presvukla u kostim za ritmičku i otišla u dvoranu.

PLES VRPCI

Danas smo radili ples vrpci.To mi je bilo najomiljenije i u tome sam bila najbolja u cijeloj školi.Pustila je nekakvu muziku uz koju smo sami morali osmislit koreografiju.Ona koja ima najbolju koreografiju dobit će nekakav poklon (ne znamo kakav).Dok sam plesala osjećala sam da me netko gleda.Mislila sam da su to cure jer su me one svaki put gledale dok bih plesala pa se nisam puno obazirala na to.Samo sam nastavila pratiti ritam glazbe koji me vodio.Kada je pjesma završila odjednom sam čula pljesak,zvižduke i dovikivanja.Tada sam shvatila da me nisu samo cure gledale već i dečki jer su ime neke cure otišle javit da ja plešem pa su se došuljali.U ovakvim trenutcima bi se razrednica naljutila što dečki nisu na terenu,ali bila je previše ponosna na mene tako da ju za njih nije niti bilo briga da li su na terenu ili ne.
- Oh,tako sam ponosna na tebe,Naira-san! - počela je razrednica trčeći do mene.Od sreće se i rasplakala.
Cure su počele skakutati oko mene i grliti me.Nindo je bila prva (naravno).Samo su Nazuka-san,Mika-san i Diraya-san stajale po strani i nešto međusobno raspravljale.Na kraju su zamolile razrednicu da li se mogu svi maknuti zato jer bi one željele nešto pokazati.Razrednica im je dopustila.Dok sam išla prema tribinama pogledala sam prema dečkima i vidjela da nema Arika.Sjela sam se pokraj Nindo koja je već pljuvala po curama sto na sat.
- Smiri se malo.Time nećeš ništa dobiti.
- Istina. - odgovorila je. - Ali ja se bolje osjećam onda.
Obje smo se nasmijale.
Dečki su isto došli na tribine i počeli raspravljat s ostalim curama o mojem plesu.Kada su se svi sjeli na tribine Diraya-san je pustila istu stvar na koju sam i ja plesala pa je krenula prema Nazuki-san i Mika-san.Nazuki-san se stala na sredinu,Mika-san njoj s lijeva,a Diraya-san s desna.Počele su plesat ples vrpci,ali zajedno.time želim reći da su imale u potpunosti dogovorenu koreografiju.U jednom trenutku sam shvatila da je Nazuki-san uzela dio iz mojeg plesa.Nisam mogla vjerovati.I drugi su to vidjeli,ali su mislili da je to potpuna slučajnost.Ja nisam vjerovala u to.Bila sam totalno ljuta.Nindo je počela nešto mrmljat sebi u bradu.Prvo se nisam obazirala na to,ali kako nije mogla zašutjet počela sam ju slušat.Shvatila sam da izgovara svakakve ružne stvari pa sam se nasmijala samo i malo ju pogurnula čime je shvatila da sam ju slušala i zašutjela.

1. poglavlje

Slike.Fascinantno.Nisam znao da Ona tako lijepo crta.Mislim znao sam da Joj to jako dobro ide,ali ovo?Izgledaju tako realno.Ovi crteži su dokaz da Ona je jedina živuća nasljednica Reiki.Reiki živi u njoj.Ne vjerujem da Ona iz čiste slučajnosti može točno nacrtati ljude koji su živjeli stoljećima prije Nje.I ljude koje Će tek upoznati.Neki su dobri,a neki..nisu.Mislim da je došlo vrijeme da Joj sve kažeš.Vjerovat Će ti.Samo moraš naći način da Joj to i dokažeš.A sada idi.Zakasnit ćeš.Siguran sam da ne želiš zakasnit na Njezin 15. rođendan.

ROĐENDAN

''Glupa škola.Opet ću zakasnit čisto iz lijenosti.A kad sam lijena.Haha.Sama sebi se čak mogu smijati.To samo ja mogu.'' mislila sam si dok sam navlačila školsku uniformu na sebe ''A k vragu i vesta.Kud sam se baš sada morala zapetljat u njoj!I ovak dovoljno kasnim!''
Bip bip bip.
''Ne sad mobitelu!''
Bip bip bip.
''Ne baterijo!Molim te nemoj mi sada crknut!A ma baš me briga i ako crkneš!Ne treba mi takitak kada živim sama.''
Izašla sam iz stana i krenula prema liftu.Popravljala sam si odjeću u liftu pošto nisam imala prije vremena.U prizemlju me je dočekalo iznenađenje.
- Sretan rođendan,Naira! - povikala je Nindo.
- Kaj ti oćeš da ja dobijem srčani ili šta?!
- A sori.Al je upalilo.Hehe.
- S toliko balona kako i nebi. - nasmijala sam se.
- To što ti je rođendan ne znači da bismo trebale kasnit u školu. - podsjeti Nindo.
Potvrdno sam kimnula i krenule smo trčećim korakom prema školi.Putem sam ispustila balone u zrak tako da ih cijeli grad može vidjeti.Kada smo napokon stigle u školu već je počeo prvi sat pa smo krenule prema učionici hodajući.Pred učionicom nas je dočekalo iznenađenje.

ROĐENDANSKO IZNENAĐENJE

Dečko naših godina crne kose i lijepih sivih očiju nas je pogledao iznenađeno.
''Stranac.''pomislila sam.''Mora da je nov ovdje.''
Nindo nije puno čekala.Odmah mu se počela nabacivati i skakutati oko njega.Predstavila mu se a onda je predstavila i mene.Nasmiješio mi se.Ja sam mu samo mahnula rukom i brzo odjurila u ženski toalet.Srce mi je ubrzano lupalo.To sam prvi put u svojem životu doživjela.Kada sam se pogledala u ogledalu shvatila sam da sam crvena ko paprika.Bilo me sram izaći van iz toaleta sve dok ne zvoni.
Ding.Dong.Dang.
''Napokon to zvono.''
Uspjela sam se nekako izvući iz toaleta i otići do učionice.Dečka više nije bilo,ali je Nindo bila pred učionicom.
- Kamo si pobjegla odjednom?!Samo si odjurila.
- Oh,oprosti.Ali...znaš kak je to...Nužda... - izvlačila sam se.
- Aha.Oke onda. - rekla je Nindo iako je još uvijek bila pomalo sumnjičava.
Pružila mi je torbu koja mi je ostala u hodniku kada sam pobjegla u toalet.Uzela sam ju i krenula prema svojoj klupi.Zvonilo je za početak sata pa nisam stigla porazgovarati sa Nindo o neznancu od malo prije.U učionicu je ušla razrednica.
- Molim vas da svi pozdravite novog učenika.
''Novi učenik.Još nam je samo to trebalo.I ovak i onak su ostala još samo dva slobodna mjesta.Jedno je pokraj mene s lijeve strane,a drugo skroz u zadnjem redu do prozora.Samo se nadam da ga razrednica neće smjestit pokraj mene.'' mislila sam u sebi.
- Uđite,Arik-kun.
Skoro sam dobila srčani.Arik-kun je bio onaj crnokosi dečko sivih očiju koji mi se bio nasmiješio pred učionicom.Srce mi je odjednom opet počelo ubrzano lupati kada su nam se pogledi susreli.
- Arik-kun,sjedni se pokraj Naire-san.Mislim da bi bilo veoma lijepo od nje kada bi te i ona pozdravila sa ostatkom razreda. - napomenula je razrednica.Istog trena sam se zacrvenila.
- Nema potrebe za tim,Akina-sensei.Već sam se upoznao sa Nairom-chan.
Zbog tog -chan sufiksa sam se još više zacrvenjela.Sada sam bila već toliko crvena u licu da sam pognula glavu od srama.
- Ah,tako znači.Nisam to znala,Arik-kun. - rekla je razrednica.
''Baš lijepo.Kraj mene.''mislila sam si dok je Arik-kun sjedao za klupu do moje.Još uvijek me bilo previše sram pa nisam mogla podići glavu gore.
- U redu.Sada,pošto smo riješili upoznavanje i smještavanje novog učenika,bismo mogli započeti sa predavanjem.Stali smo na... - nastavila je Akina-sensei iako ju ja više nisam slušala.
Odlučila sam na tren podići pogled i pogledati Arika.Ne znam zašto sam točno to htjela učiniti,ali sam učinila.Podigla sam pogleda i pogledala ga.Gledao me.I to cijelo vrijeme.Nasmiješio se onim svojim lijepim osmjehom.Opet me oblilo rumenilo,ali ovoga puta nisam pognula glavu nego sam mu isplazila jezik i okrenula glavu prema razrednici.Na tren je bio iznenađen time,ali me nastavio gledati.Osjećala sam njegov pogled na sebi,ali nisam htjela popustiti i pogledati ga pa sam se pokušala koncentrirati na nastavu.Nije mi baš uspijevalo ali se nisam mogla samo tako predati.
Ding.Dong.Dang.
''Kraj sata.Bilo je i vrijeme.'' mislila sam si dok sam uzimala stvari za tjelesni.
- Hajde,Naira!Nemam te namjeru čekati cijeli dan! - doviknula mi je Nindo s vratiju učionice.
- Evo me!Evo me!Već jurim!
Sva sreća da je Arik već bio otišo s dečkima pa se nisam morala brinuti.